Potpredsjednik Vijeća ministara i ministar vanjskih poslova i međunarodne suradnje Italije, Antonio Tajani govori na obilježavanju Dana sjećanja, u znak sjećanja na žrtve Fojbi i egzodusa iz Istre, Rijeke i Dalmacije.
Govor potpredsjednika Vijeća i ministra vanjskih poslova i međunarodne saradnje Antonija Tajanija
gospodine predsjedniče Republike,
predstavnici vlasti,
dame i gospodo,
Obilježavanje Dana sjećanja, na ovoj svečanoj lokaciji Kvirinalske palate, važan je događaj, pun emocija i značenja za cijelu nacionalnu zajednicu.
Dan sećanja, koji je Berluskonijeva vlada priželjkivala i ustanovila 2004. godine, suočava nas sa tragičnom stranicom nacionalne istorije. Stranica sačinjena od mučeništva mnogih nevinih ljudi, ali i od prisilnog egzodusa stotina hiljada ljudi iz njihovih domova i njihove zemlje krivih samo zato što su Italijani.
Danas je dan posvećen sjećanju na ove prekinute živote i ove traumatične događaje: sjećam se, želim ponoviti ovaj izraz, koji znači prisjećanje, počast sjećanju, razmišljanje o prošlosti koja se ne može zaboraviti i nikada se više ne ponoviti.
“Sjećanje” dakle ne znači ni optuživanje ni revanšizam. Naši susjedi na istoku, zemlje nastale raspadom jugoslovenske države, očigledno nemaju nikakvu odgovornost za ono što se dogodilo, kako zbog toga što je za našu pravnu i moralnu civilizaciju odgovornost uvijek lična i ne prenosi se generacijama, a prije svega zato što ove zemlje nikako nisu sljedbenici komunističkog režima Tita i njegovih nasljednika.
Naprotiv, Slovenija i Hrvatska su naši partneri i prijatelji u novoj Evropi koju poštujemo mukotrpno izgrađujući, interno, u našim principima slobode, demokratije i vladavine prava; oni su naši dragocjeni partneri, u politici posebne pažnje koju Italija posvećuje Balkanu, nadajući se članstvu u Evropskoj uniji i Atlantskom savezu zemalja tog područja koje još nisu dio njega.
Upravo danas u Vili Madama bit ću domaćin sastanka ministara vanjskih poslova Grupe zemalja prijatelja Balkana, čije smo stvaranje pomogli upravo da bismo ispratili zemlje regiona na putu ponovnog ujedinjenja sa evropskom porodicom.
U ovoj početnoj fazi novog evropskog institucionalnog ciklusa, snažno smo željeli važno prisustvo evropskih institucija upravo kako bismo potvrdili ovu poruku bratskog zagrljaja regionu. Lično sam zadovoljan što su visoki predstavnik Kallas i komesar za proširenje Kos odmah sa entuzijazmom prihvatili moj poziv.
Štoviše, povijesni stisak ruke sa slovenskim predsjednikom Pahorom, kojeg ste Vi, gospodine predsjedniče Republike, željeli sresti na Basovizza foibi, simboličnom mjestu te velike tragedije, na najsvečaniji način uspostavilo je ponovno otkriveno bratstvo dva naroda.
Ideološki fanatizam i brutalnost rata razdvojili su jedinstvo teritorije na kojoj su italijansko, slovensko i germansko stanovništvo mirno koegzistirali i napredovali dugi niz stoljeća.
To nas navodi na razmišljanje o težini bezobzirnog gesta, koji vrijeđa sjećanje na žrtve. Naravno, mislim na čin jednog jedinog provokatora koji je proteklih dana oskrnavio mjesto Foiba di Basovizza, gest koji ne samo da vrijeđa poginule, već ponovo otvara bolne rane kod živih.
Iz tog razloga želim da ponovim najoštriju osudu za ovaj nepodnošljiv i neopravdan čin.
Srećom, jedan izolirani gest, jer, želim da ponovim, duh koji karakterizira odnose ne samo između država već i među narodima je, hvala Bogu, duboko drugačiji. To je duh koji se nalazi u potresnosti i emociji s kojom prelazimo Piazza della Transalpina u Gorici, koja je dugo bila sinonim podjela, a danas, naprotiv, simbol otvorenosti i jedinstva. Tamo gdje je bodljikava žica prolazila duž jedne od najstrože čuvanih i najrazdvojenijih granica u Evropi, danas samo linija na tlu podsjeća na bol razdvajanja.
Činjenica da su Gorica i Nova Gorica zajedno izabrane da ispune ulogu Europske prijestolnice kulture za ovu godinu opravdava mjesto velikog kulturnog prestiža i na kojem su se rađali i razvijali mnogi književni i umjetnički izrazi zajedno s valorizacijom zajedničkog identiteta grada koji dvostruki talijanski i slovenski identitet definira kao mjesto susreta, trgovine, razmjene, dijeljenja vjere i vrijednosti.
Vaše prisustvo, gospodine predsjedniče, na ceremoniji inauguracije zajedno sa slovenačkom predsjednicom Musar, odaje najveću počast ovoj veoma važnoj inicijativi.
Gospodine predsjedniče, dame i gospodo,
procijenjeno je da su žrtve Foibi preko četiri hiljade, a da je julijansko-dalmatinskih izbjeglica prognanih sa svoje zemlje, iz zemlje svojih očeva, bilo je preko tri stotine i pedeset hiljada.
Ovo su brojke etničkog čišćenja, izvršenog u ime dvije tipične aberacije 20. stoljeća, ogorčenog nacionalizma i komunizma.
Etničko čišćenje jer su bili nevine žrtve, ili krivi samo što su imali italijansko prezime, što su govorili italijanski jezik, što su se osjećali Italijanima. Vrijedno civilno stanovništvo koje je stoljećima mirno koegzistiralo sa svojim slovenskim susjedima. Populacija od koje je ostalo vrlo malo nasljednika, hiljadugodišnja tradicija koja zaslužuje da bude zaštićena. I u tom smislu, srdačan odnos koji nas veže za Sloveniju konačno jamči pošteno poštovanje za preostale talijanske manjine u Sloveniji, kao i za slovenačke manjine u Italiji, koje su također, nikako to ne želimo poreći, bile žrtve progona i ugnjetavanja u doba fašističkog totalitarizma.
Prisjetili smo se brojki ove drame, koja se ne tiče, želim se još jednom podsjetiti, boraca sukoba koji je doživio okrutnost i brutalnost, već – u velikoj većini slučajeva – bespomoćnih i nedužnih civila, od kojih mnogi imaju antifašistička osjećanja. Ali čak i da je među žrtvama bilo izolovanih slučajeva ljudi okaljanih ponašanjem za osudu – i dalje bismo govorili o maloj manjini – to ne znači da bi oblici pravde po kratkom postupku i zvjerskih i okrutnih pogubljenja postali prihvatljivi.
Sjećanje na broj žrtava pomaže razumjeti razmjere čina, ali brojevi i dalje predstavljaju apstraktnu definiciju. To su priče, ljudski doživljaji koji nam vraćaju identitet protagonista, daju nam najživlji i najdublji osjećaj onoga što se dogodilo. Priče žena i muškaraca, sa njihovim naklonostima, njihovim snovima, njihovim nadama, njihovim vrijednostima.
Uostalom, to je upravo ono što zločinački autori djela genocida i etničkog čišćenja žele učiniti u svakom dijelu svijeta i u svakom trenutku u povijesti: ne da nestane samo jedan narod, nego i sjećanje na narod, na pojedince koji su bili dio toga.
Zbog toga je vrijedno prisjetiti se barem nekih osoba koje su bile žrtve masakra Foibi. Proteklih godina fokusirali smo se na priče o vojnicima ubijenim samo iz razloga što su izvršili svoju dužnost i o sveštenicima koji su stradali u ime svojih vjerskih uvjerenja i pripadnosti italijanskoj zajednici. Žrtve ideologije, žrtve etničke mržnje, često žrtve privatne osvete, prerušene u politički gest.
Danas bih se prisjetio tragične sudbine nekih žena, supruga, majki, djece, učitelja, radnika, u većini slučajeva žrtava progona zbog navodnih krivica njihovih muških rođaka. Žene koje su pretrpjele sramotu i duboku ranu narušavanja svoje privatnosti i prije nego što su bile žrtve brutalnog ubistva.
Možda najpoznatije ime, kojim se odaje počast svima ostalima, je Norma Cossetto, studentica, nevina u svemu, ali ponosna što je Italijanka. Užasno je mučena, a zatim ubijena, ne zbog svoje krivice, već da bi se kaznila privrženost njenog oca fašizmu. Ali drama te nesretne djevojke, koju je predsjednik Ciampi želio nagraditi zlatnom medaljom za građansku hrabrost, svakako nije usamljen slučaj.
Njena tragična sudbina spaja je, na primjer, sa tri sestre Radecchi, Foscom, Caterinom i Albinom, potonjom u poodmakloj trudnoći. Tri djevojke, radnice u tvornici u Puli, imale su naviku da nakon radne smjene ostanu da ćaskaju s vojnicima obližnje kasarne Regia Aeronautica.
Krive samo zbog toga, bile su otete, više puta zlostavljane, a zatim bačeni u Terli foibu. Dvije od njih su vjerovatno još bile žive kada je to učinjeno.
Ništa manje dirljiva nije ni sudbina Amalije Ardosi (45), koja je, uprkos tome što je partizani nisu tražili, sama tražila da prati muža u zatvor. Tijela dvoje nesretnika pronađena su u foibi vezani jedno za drugo.
A šta je sa Giuseppinom i Alice Abbà, odnosno suprugom i kćerkom saobraćajnog policajca koji je ubijen u Fojbi 1943., koje su ubijene zbog pokušaja pokretanja istrage o smrti njihovog supruga i oca?
A možda se i smrt u foibi Pietra Gonana, trgovca i poznatog antifašiste, može pripisati tužnoj stranici nasilja nad ženama. Godinama ranije dobio je osudu za trojicu kriminalaca koji su silovali i ubili njegovu maloljetnu kćer. Isti ti zločinci, oslobođeni i pridruženi komunističkim partizanima, tako su se osvetili nesretnom ocu.
Ove priče bi se mogle nastaviti još dugo, otvarajući nove stranice užasa. U fojbi su ubijene 453 nevine žene, nekoliko njih su bile učiteljice. Žestina Titovih partizana nije stala ni pred njima.
Gospodine predsjedniče Republike,
ove bolne priče govore za one koji ne govore: žene, muškarce, starce, djecu, otrgnute od svojih domova, od svojih najmilijih, od topline domaćeg ognjišta.
Njihovo sjećanje je dužnost prema davno zaboravljenim žrtvama, prema tragediji koja je u prošlosti minimizirana zbog ideoloških predrasuda. Ali njihovo sjećanje je prije svega opomena na surovost rata, na ludilo međunacionalne mržnje, na opasnost totaliziranja ideologija u ime kojih su u prošlom stoljeću počinjeni najgnusniji zločini koje povijest pamti, a u ime kojih je i naša domovina pretrpjela tolike gubitke i patnje.
Uspomena na fojbe može se porediti, uprkos različitim brojevima, sa onim iz koncentracionih logora i gulaga, da bi našu savjest svakog dana podsjećala na dužnost čuvanja mira, slobode, demokratije, bratstva među narodima, plodne razmjene među kulturama. Sve se to nikada definitivno ne stiče. To je dar koji su nam prošle generacije dale, barem u Evropi, na Zapadu, mi smo dužni da ga hrabro i čvrsto čuvamo u našoj zemlji i na svakom mjestu u svijetu, od Ukrajine do Bliskog istoka, gdje su ove vrijednosti dovedene u pitanje surovošću u sukobima.
Samo tako ćemo čuvati uspomenu na ove naše nedužne sunarodnike na način kako to oni zaista zaslužuju.
