30. godišnjica utakmice Bosna i Hercegovine – Italija; video poruke Malagò i Zola
Malagò
Prošlo je 30 godina. Reći da nas to navodi na razmišljanje bilo bi premalo. Trideset godina od rata koji je zasigurno bio jedan od najtežih, najokrutnijih, najkrvavijih, najbesmislenijih i najpotresnijih u srcu Evrope, na Balkanu.
Nakon završetka tog masakra nad civilnim stanovništvom, ali, naravno, i vojnicima, odigrana je jedna simbolična utakmica između Bosne i Hercegovine i Italije, koja je imala za cilj označiti povratak tih zemalja normalnom životu.
Bosna i Hercegovina pobijedila je rezultatom 2:1, ali ovdje je riječ o nečemu mnogo važnijem od samog rezultata.
Značaj te utakmice bio je ogroman. Prisustvo 40.000 ljudi nakon svega što se dogodilo predstavljalo je, i još uvijek predstavlja, želju za povratkom normalnom životu, izvan ratnog okruženja i nezamislivo nasilnih sukoba.
Bila je to posljednja utakmica Arriga Sacchija na klupi italijanske reprezentacije, a na terenu je bio i Gianfranco Zola.
Italija je svojim učešćem odala počast tom događaju i pokazala da sport, a posebno nogomet, ima vrijednost i značaj koji su na određeni način doprinijeli teškom i složenom procesu oporavka, uprkos bolnim sjećanjima koja su tada postojala i koja, sasvim sigurno, djelimično postoje i danas.
Danas imamo dužnost prisjetiti se tog događaja.
Šaljem svima veliki zagrljaj.
Živio mir i živio sport!
Zola
Na utakmicu od 6. novembra 1996. godine vežu me tri posebna sjećanja.
Prvo je vožnja od aerodroma do hotela, tokom koje smo prolazili kroz grad koji je bio potpuno, ili barem velikim dijelom, razoren ratom. Uništene zgrade, gomile ruševina i šuta na ulicama. Sve je to na mene ostavilo snažan utisak.
Drugo sjećanje vezano je za pogled s jednog od hotelskih prozora. Vani, na travnatom terenu, vidio sam dječake kako igraju nogomet. Bio je to svojevrstan kontrast svemu onome što smo vidjeli u gradu.
Treće čega se sjećam jeste sama utakmica. Izgubili smo, ali entuzijazam i učešće publike bili su zaista izvanredni. I to ne samo kada je riječ o podršci njihovoj reprezentaciji nego i o odnosu prema nama.
Naime, bila je to prva međunarodna utakmica koja se igrala u Sarajevu nakon rata. Ljudi su nam prenijeli toliko strasti i oduševljenja da je to bilo zaista nešto posebno.
To su tri stvari koje su mi ostale u sjećanju.
Uprkos porazu, bio je to jedan predivan dan.
