Prije sedamdeset godina, 8. augusta 1956. godine, Marcinelle je zauvijek ušao u kolektivno sjećanje naše zemlje i Evrope.
U rudniku Bois du Cazier život su izgubila 262 radnika iz dvanaest zemalja, među kojima 136 Italijana. Danas se sjećamo svakoga od njih. Iza tih brojeva stajala su imena, lica, porodice i nade. Bili su to ljudi koji su otišli iz svoje domovine kako bi svojim radom izgradili bolju budućnost za svoju djecu i doprinijeli obnovi Italije.
Ovaj dan pripada i onima koji su ostali: udovicama, siročadi i zajednicama koje su uspjele pretvoriti neizmjernu bol u snagu sjećanja i hrabrost da nastave dalje. Od njih smo naučili najistinskije značenje dostojanstva: dostojanstva onih koji su napustili svoju zemlju kako bi radili, kao i onih koji su tokom sedamdeset godina čuvali i prenosili sjećanje na njih.
Upravo zbog toga, od 2001. godine, na inicijativu Vlade Silvija Berlusconija, 8. august obilježava se kao Nacionalni dan sjećanja na žrtve italijanskih radnika u svijetu.
Marcinelle je italijanska tragedija, ali istovremeno i duboko evropska tragedija. Iz te boli sazrela je i svijest da Evropa ne treba biti samo ekonomski prostor, već zajednica prava, solidarnosti i zaštite ljudske osobe.
U Bruxellesu sam, zajedno s cijelom Vladom, radio na tome da 8. august bude proglašen Evropskim danom sjećanja na žrtve rada. To je inicijativa za koju sam se snažno zalagao i koja će uskoro postati stvarnost. U tom evropskom duhu namjeravam u narednim mjesecima ponovo posjetiti Marcinelle zajedno s predsjednicom Evropskog parlamenta Robertom Metsolom.
Sjećanje se mora pretočiti u odgovornost i djelovanje. Naš Ustav temelji Republiku na radu, priznaje svakom građaninu pravo na rad i poziva svakoga na dužnost da doprinosi napretku društva. Svaki život izgubljen na radnom mjestu pogađa jedan od samih temelja naše demokratije.
Nijedan ekonomski rezultat ne može biti vredniji od ljudskog života. Sigurnost radnika prvo je mjerilo civilizacijskog nivoa jedne zemlje. Potrebni su prevencija, obuka, jasna pravila, stroge kontrole i odgovornost koju zajednički snose institucije, preduzeća i radnici.
Sedamdeset godina kasnije, Italija se okuplja oko Marcinellea. Čini to kako bi odala počast žrtvama, izrazila bliskost s njihovim porodicama i ponovo iskazala zahvalnost milionima svojih građana koji svojim radom, sposobnostima i požrtvovanošću svakodnevno nastavljaju doprinositi ugledu naše zemlje u svijetu.
Čuvati sjećanje na Marcinelle znači pretvoriti ga u odgovornost. To znači svugdje braniti dostojanstvo rada, jačati kulturu sigurnosti i djelovati kako niko više ne bi morao izgubiti život dok gradi vlastitu budućnost i budućnost svoje porodice. To je obaveza koju preuzimamo pred žrtvama Marcinellea i pred svim Italijanima u svijetu: nikada više smrtnih slučajeva na radu.
Slava žrtvama Marcinellea. Živjela Italija, živjeli Italijani u inostranstvu, živjela Evropa!
Antonio Tajani
